Zurim u karstnu jamu ispod mene i pijem domaće, Istarsko pivo. Ovaj balkon je idealno pozicioniran, ni na nebu ni na zemlji, i moram paziti da ne prekoračim granicu. Završavam drugu i posljednju limenku dragocene tijecnosti. Oblaci najavljuju olujno poslijepodne, ali to ne znaci da zip-line preko jame treba da stane. Na nekoliko koraka od Hiže od besida je platforma na koju pristiže nova grupa avanturista. Prepoznajem različite europske jezike. U prvim danima spisateljskog boravka bilo je čudno čuti tu buku, miks straha i oduševljenja, ali ubrzo sam shvatio da je u ovoj osami lijepo imati nekog nedaleko od sebe. Dižem ruku Martinu u znaku pozdrava, on mi uzvraća velikim osmijehom i pita kako je danas Makedonac. Kažem „Tutto bene” u duhu istarskog internacionalizma, i sve se nastavlja neopterećenim tokom popodnevne sijeste.

Prošlog vikenda Martin je bio moj voidč kroz srce Istre. Povodom proslave obljetnice grada, organizovan je besplatni tour kroz centralnu Istru. Prijavio sam se bez razmišljanja. Od dragog Sandija sam unajmio bicikl, i nisam pogriješio. Krug je bio sjajan, prolazili smo kroz mjesta čudnih imena: Munci, Jureši, Fakini, Heki, Lindar… Put smo finiširali kupanjem na “Zarečkom krovu”. Rijeka „Pazinčica” zna da pruži pravo zadovoljstvo. Podsjećam Martina da ću do kraja svog boravka doći isprobati zip line, ali samo ako ustima zazviždim glavnu temu iz filmova o Indiani Jonesu. Njegov drug Lovro se slatko smije, a Martin kaže da jedva čeka.

Malo se rashladim dok mi ugodno istarsko sunce grije kožu i u glavi napravim malu rekapitulaciju svog olujnog jutra. Rano sam ustao, obavio sve jutarnje rituale i krenuo prema Vršićkom mostu u rekreativnu šetnju. Prolazim pored dvorca iz bajke, njegove sjene i stamenost zovu mir u srcu. To je najbolje očuvana srednjovjekovna utvrda u Istri. Spominje se u pisanim dokumentima iz 983. godine. Od tada je pazinski „kaštel” zajedno s okolicom mnogo puta osvajan, darivan, pljačkan, rušen, obnavljan… Mijenjao je vlasnike, ali i njegovo ime. Danas je u zgradi smješten Etnografski muzej Istre, te četiri stalne postaje Muzeja grada Pazina. Jučer sam posjetio izložbu “Dobrodošli” kojom je Grad Pazin obilježio 75. obljetnicu posjeta Međunarodne komisije za razgraničenje Julijske krajine, odnosno Istre, između Italije i Jugoslavije.

Jedan od stanara posljednje kuće u nizu ustaje s posla u vrtu i pita me kamo idem. Kažem, do mosta. A kakve namjere imate?, opet pita. Pa da vidim i to čudo, kažem, ovde sam na residenciji, objašnjavam, pišem knjigu. Aha, uzvraća, nisi јedan od onih… Kojih? pitam znatiželjno. Pa ti si pisac, kaže, mislio sam da znaš priču o mostu. Pa ne baš, kažem, ali kad ste već spomenuli… Sljedećih nekoliko minuta slušam priču o samoubojicama koje dolaze na most i… I mogu se pohvaliti, rekao je sredovječni muškarac, da sam jednu osobu predomislio i spasio. Ja šutim i slušam znatiželjno široko otrenih očiju. Došao je autom, parkirao se ispred kuće , ovdje iza tebe, uzeo aktovku i krenuo prema mostu. Znao sam što će se dogoditi, krenuo sam za njim i uspio ga uvjeriti da se predomisli. Sjeli smo na rakiju, I onda je otišo. Nikad ga više nisam vidio. Uh, kažem, svaka vam čast, ali kako se živi ovdje, koliko su to česti slučajevi? Dakle, nisu tako  česti, ali ih ima, rekao je. Najstrašniji je zvuk čovjeka koji pada u sunovrat. Tog zvuka se ne mogu riješiti. Čujem ga svake noći, u snu. Nije ljudski. Nekako je životinjski, kaže tužni nepoznati sugovornik. Još jednom zadrhtim, zahvaljujem mu na razgovoru i krećem prema mostu samoubojica. Dolazim do sredine i gledam dolje. Jako, jako opasno mjesto, kao stvoreno za… nisam ni htio razmišljati o toj mogućnosti. Visim još malo na ogradi mosta, a onda čujem dijalog nedaleko od sebe.

Nisam primjetio da odmah do mosta stoji baraka koju upravo otključava muškarac, a žena iza njega nešto objašnjava ljudima koji je prate. Ubrzo, vani nosi kacige sa svjetiljkama, zaštitne prsluke i ostalo. Razumijem da se sprema ekspedicija. Prilazim ljudima i pitam što rade. Gospođa Sanja mi kaže da je to grupa koja ide u avanturu dolje, u jami, iduća dva sata. Tačnije, kroz jamu u špilju. Čuo sam da ispod Hiže postoji špilja, ali nisam znao da postoji tura do nje. Pitao sam koliko košta to zadovoljstvo i dali se mogu pridružiti grupi. Sanja potvrđuje. Upoznala me sa svojim suprugom, Čehom koji već dvadeset godina živi u Pazinu, i avantura počinje. Odjednom, iz samoubilackih prica ulazim u zonu Julesa Vernea.

Krajem 19 vijeka Jules Verne objavljuje roman “Matthias Sandorf”. Deo radnje smješta upravo u Pazinsku tvrđavu, gdje je zatočen istoimeni mađarski grof, koji priprema ustanak za odvajanje svoje zemlje od Austrije. Glavni lik i njegov prijatelj bježe iz zatvora u „dvorcu“ skačući u jamu, te uz pomoć balvana ulaze u špilju, a zatim kroz razne labirinte izlaze čak dvadesetak kilometara jugozapadno, u Limskom kanalu. Knjigu sam posudiо u gradskoj knjižnici, draga Iva mi je unajmila očuvani primjerak, a ja sam uživao u dogodovštinama koje opisuje francuski klasik.

Pazinska jama je prirodni speleološki objekt nastao u dodiru s nepropusnim slojevima fliša i propusnim vapnenačkim stijenama. Sa kacigama sa svjetlom iznad čela i stručnim vodičima-speleologa, lako smo se spustili u kanjon rijeke-ponornice, a zatim u podzemlje u dužini od oko 200 metara. Za prelazak ovog prostora vozimo se na dva kratka zip linea, što posjet čini još uzbudljivijom. Obilazak završava u velikoj dvorani koju krasi malo podzemno jezero. Ovdje smo primijetili i čamac kojim speleolozi čiste vodu od nakupljene plastike koju rijeka svake godine nosi svojim tokom, kako bi voda nesmetano prolazila kroz rupu koja je potom pretvara u „nevidljivu rijeku“, koja na kraju izlazi čak na izvorima Raše. “Raša? A ne u Limski kanal?” pitam zaprepašten. Sanja osmijehom završava cijelu priču.

Početkom 20 vijeka, znanstvenik Edouard Martel, otac moderne speleologije, došao je istraživati ​​Pazinčku jamu i špilju i potvrdio da se „Pazinčica“ ulijeva u Limski kanal, kao u Verneovom romanu. Dugo godina kasnije i sami mještani vjerovali su i pričali tu priču, ali 1934. godine znanstvenik Massimo Serra potvrdio je nešto sasvim drugo. On je, ispitujući špilju i tok rijeke, pustio jegulje duž nje, a zatim i posebnu boju, koja se pojavila upravo u slivu rijeke Raša. „Ludilo“, pomislim, nije samo balkon ni na nebu ni na zemji, nego i sam Pazin je nesto između sna i jave.

Ušao sam u kuću provjeriti e-poštu. Inbox prikazuje novu poruku. Otvaram ga i čitam srdačno pismo gospodina Davora Šišоvića, koji bi me pred kraj boravka, na promotivni dan, trebao predstaviti ovdašnjoj publici. Vrijeme je da se upoznamo, piše. Čekam te večeras u centru grada, sjesti ćemo u neki od lokalnih kafića na piće, zaključuje moj promotor. Šaljem mu kratki e-mail u kojem mu zahvaljujem i potvrđujem svoju prisutnost. Ali kad sam već ispred laptopa, mogao bih provjeriti i tko je Davor Šisović. Iva ga je predstavila kao jako finog čovjeka, svestranog, ali da vidimo što kaže čika Google!? Prva informacija na koju nailazim je Davorovo sudjelovanje u raznim televizijskim kvizovima. Uz očekivanе novinarsku, publicističku, književnu kritičarsku, otkrivam da njeguje još jednu strast – vino. Enogastronomski promotor je zanimanje koje bih i ja volio imati, iako više volim pivo. Istra i Makedonija imaju divna vina. OK, večeras će biti super, samo se moram istuširati.

S adrese „Jules Verne“ br. 8 krećem dolje, prema centru Pazina. Usput se zabavljam mislima domaćih filozofa ispisanim na gradskim zidinama. Pored navijačkih i punkerskih, kojih je najviše, najdominantniji je grafit “Ni ga ča je Pazin”, a ozbiljno mu konkuriraju „Tu šam“, „Nešto glupo“, „Daj još jednu ruku“, „Gladni smo smiјeha, žedni smo života“…

Sladak miris već izdaleka mi govori da treba proći pored slastičarne „Antica“, koja radi najljepše delicije u kraju, čuveni “Cukerančići”, koji je poželjno da se kozumiraju sa lokalnim pićem “Pašareta”. Ali prije toga primjećujem da još uvijek radi turistička agencija “Contineo”. Ingrid obično zatvora radnju rano, ali ovo je bila lijepa prilika da je kratko pozravim. Kaže da se upravo vratila s ture na „Goli otok“ na koju sam i ja išao sa njenom agencijom prije nekoliko dana. „Želim vam ugodnu večer, Ingrid, vidimo se“, i nastavljam prema centru. Iako je već pao mrak, izdaleka prepoznajem Davorov lik kako sjedi u kafiću na pločniku gradskog trga. Ne možete ne primijetiti njegovo veselo lice. Njegov karakterističan blagi osmijeh koji mu neprestano zrači na licu daje znake akcije, da je ovaj čovjek uvijek spreman za nešto novo i nepredvidivo. Pun je energije. Pozdravljamo se i razgovor počinje. Noć je duga, a mjesec pun.

Prvo me Davor uvjerava da ne pijem pivo, nego vino. Kažem mu da znam za njegovu strast, a on spomene stranicu „Bookaleta“, gdje mogu pratiti njegove gastronomske aktivnosti. „Volim Pazin, volim Istru, one su moj život“, kaže Davor i nazdravljamo čašom „Мalvazije“. Zatim mi predstavlja svoje aktivnosti u „Istraconu“, pandanu svjetski poznatog „Comicona“. Pita me pišem li možda znanstvenu fantastiku, a ja mu kažem da samo povremeno sanjam električne ovce, nakon čega se Šišović grohotom nasmije. Kaže mi da je jedan od inicijatora festivala posvećenog Julesu Verneu koji se već nekoliko godina održava u okolici Pazina, a posebno mu je draga jedna godina kada su iznad grada letjeli ogromni baloni, kao iz bajki. Pažljivo slušam sugovornika, svog budućeg promotora, pijem poznato istarsko vino i uživam. A gdje je SF, tu su i horor i fantasy.

Davor mi već priča o legendi o prvom vampiru u povijesti Juri Grande i uvodi me u vampirski film. Priča o vampiru koji je 16 godina mučio stanovnike istarskog sela Kringa, sve dok mu oni nisu odlučili stati na kraj, je stvarno intrigantna. Priča mi o festivalu koji, nažalost, nakon nekoliko godina nije naišao na podršku lokalne vlasti. Čudim se i kažem mu da je to super priča i da može privući puno turista, ali Davor rezignirano zaključuje u stilu „svako čudo za tri dana“.

I na kraju završavamo veče sa pričom o freskama. Čudesne freske Istre. Kažem mu da me Iva vodila na otvorenje izložbe u „Kuću fresaka” u Draguću, što mi se jako svidjelo. Davor se zadovoljno smije što sam već imao početnih inicijacija na tu temu, te mi priča o najpoznatijoj fresci na ovim prostorima. Freska koja privlači najviše posjetitelja u Istri je ona u crkvi „Svete Marije“ u Bermu koju je 1474. godine oslikao Vincent od Kastva pod nazivom „Dance macabre, Totentanz“. Na njoj, ispred povorke, svira gajdaš čiji ritam usmrti crkvene velikodostojnike, kraljeve, ali i ljude iz nižih slojeva, uključujući krčmara, vojnika, dijete, prosjaka i trgovca, koji bezuspješno pokušava podmititi. Zbog ovakvog prikaza situacije, kaže se da je umjetnik uspio u teološku misao umetnuti folklor, ali i pučko kazalište. Davor pronalazi fresku na telefonu i pokazuje mi. Um mi je malo zamućen od vina, a ja čak i ne nosim naočale, i kažem mu da ću potražiti fresku na laptopu kad se vratim i dobro je proučiti. On se ovaj put, u njegovom stilu, slatko nasmije, zveckamo čašama posljednji put ove večeri i srdačno se rastajemo.

Sutradan, inspiriran susretom s Davorom, pišem punom snagom. Nazire se kraj novog romana i osjećam zadovoljstvo u sebi. Dan mi prođe, a da uopće ne izađem van, čak ni u malu šetnju. Kad uđem u ritam pisanja, ne želim prekinuti niz. Pripremio sam ručak i jedem ga na balkonu uživajući u vratolomijama na zip lineu. Oprao sam suđe i ponovno sjeo za laptop da završim pretposljednje poglavlje. Međutim, primijetio sam da sam dobio novi e-mail. Od gospodina Šisovića. Poziva me večeras na maskenbal u dvorac. Samo ponesite neku masku za lice, a lozinka na ulazu je „Matthias Sandorf“. Bila bi nam čast da dođete da se družimo, napisao je na kraju poruke. Idem, svakako, ionako mi je potreban odmor od današnjeg intenzivnog pisanja, pomislio sam. Ali gdje mogu pronaći masku? Moram se spustiti u centar i pitati u nekom dućanu. Dovraga.

Odlazim u grad sumnjajući da ću uopće pronaći nešto prikladno za zabavu. Uobičajeno živi grad u ovom dijelu dana ovaj je put potpuno pust. Ulice su prazne. Pazin se pretvorio u grad duhova. Približavajući se samom centru, primjećujem da su sve trgovine već zatvorene. Čudno. Nakon slastičarnice, odlučujem skrenuti u jednoj od ulica kojima nisam prošao proteklih tjedana. I – bingo! Primjećujem da jedna mala suvenirnica radi. Ulazim unutra i počinjem pregledavati proizvode. Nailazim na masku za oči u venecijanskom stilu. Commedia dell’arte. Pa Venecija i nije tako daleko od Istre. Bit će sasvim dovoljna za večerašnju zabavu, iako neće mnogo pokriti, ali mene ionako nitko u gradu ne poznaje. Promocija je predviđena za par dana. Okrećem se lijevo-desno da vidim gdje da platim, a onda mi odnekud dolazi djevojčica, hvata me za ruku i vodi do kase u kutu. Uzima moj novac i vraća mi kusur. “A gdje su ti roditelji?”, pitam je. “Spremaju se za zabavu u kaštelu. Mala djeca ne smiju tamo”, odgovorila je, i veoma se neprirodno nasmijala. Osjetio sam nelagodu.

“Matijas Sandorf”, rekao sam lozinku portiru koji me promatrao kroz četvrtasti otvor na vratima, brava je škljocnula i pustio me unutra. Predvorje muzeja bilo mi je poznato iz prijašnjeg posjeta, a glazba je dopirala iz dvorišta koje je prošli put bilo prazno, a sada ispunjeno maskiranim ljudima. Stiješnjen između visokih tornjeva, sa zvjezdanim nebom kao neslužbenim krovom nad glavom, prostor je djelovao atraktivno, tim više što su organizatori pazili na rasvjetu koja je bila suptilno izvedena. Ljudi su prolazili njime dok je bend svirao na bini, a ako se ne varam, bio je to domaći bend, vrlo popularni etno majstori „Veja“. Njihova glazba bila je soundtrack večeri kroz koju se maskenbal pretvorio u nešto čarobno.

Zgrabio sam piće sa štanda i počeo se kretati među prisutnima. Neki su plesali, neki su se samo njihali u mjestu, većina ih se kretala po dvorištu, a zanimljivo, nitko od njih nije pričao. Dobro, neću ni ja pričati. Počeo sam prepoznavati ljude koji su bili prisutni na zabavi pod maskama. Prepoznao sam šaltersku radnicu s autobusnog kolodvora koja mi je ljubazno prodavala karte za jednodnevni izlet u Poreč, Rovinj, Pulu, Rijeku… Iako pod maskama, prepoznajem i nekoliko čitatelja iz književnog kluba koji će najvjerojatnije biti gosti kod moje promocije. Bila je tu i Ivana iz info centra u Pazinu, koja mi je dala solidne informacije o mojim putovanjima po okolici. Tu je i biciklista Sandi, a eno tamo i bračnog para speleologa koji me spustio duboko u pećinsku jamu. Iza njih je čovjek koji spašava živote na mostu. Da, to je definitivno on iza maske. Lijepo društvo večeras.

Nakon što sam popio nekoliko vina, mjehur mi je proradio i morao sam otići u WC na drugom katu da obavim nuždu. Stepenice su bile strme, a dok sam se penjao njima, glazba u dvorištu je odjednom prestala, sve je utihnulo, čak mi je postalo čudno mokriti u tako tihoj atmosferi. Oprao sam ruke i pažljivo sišao u dvorište, gdje je scenografija bila potpuno nova. „Veja“ je skinuta s pozornice, a na nju su postavljena vješala. Ispred njih je sjedio optuženi na stolici vezanih ruku, a na njega je padao jak snop svjetla. Sa strane su sjedili porotnici u sudskim odijelima, a središnje mjesto zauzimao je tužitelj. Njegovo krupno tijelo i naočale kroz koje je gledao okupljenu publiku pod maskama odisale su strogoćom i strahopoštovanjem. Kad je rekao prvu riječ, prepoznao sam Davora Šisovića.

“Dragi suče, imam jasne dokaze da je jedini večeras optuženi kovao urotu protiv naše zemlje i pozivao na separatizam”, grmio je tužitelj. Optuženi se usprotivio i rekao da to nije istina, pokušavajući osloboditi ruke. Prepoznao sam Zorana koji me dočekao na autobusnom kolodvoru po dolasku, prvi Pazinčanin kojeg sam vidio. Zanimljivo, među porotnicima je bila i Iva, voditeljica rezidencije, koja je bila usredotočena na suđenje.

“Ovo je neka reminiscencija o kojoj nisam obaviješten, ali dobro, zanimljivo”, pomislio sam i ostao budno pratiti proces koji je dugo trajao, kao u televizijskoj sapunici. Odjednom, optuženi je iznenada otrgnuo konopce kojima je bio vezan, nasrnuo na tužioca gurnuvši ga na tlo, zgrabio jedan od razapetih konopaca i popeo se na jednu od terasa na spratu. Kao u filmu. „On bježi! Za njim! Uhvatite ga, uhvatite ga!“ Mislio sam da je sve to dio performansa, ali publika oko mene počela je vikati tražeći izlaz. Tada se oglasio i alarm u dvorcu koji je zverski vrištao i zbog toga je bilo nemoguće logično razmišljati. Pogledao sam prema pozornici na kojoj primjetim da Davor pokušava stati na noge, izbezumljen od novonastale situacije. Tada sam shvatio da nešto stvarno nije u redu. Popeo sam se i pomogao mu da ustane, skinuo mi je masku s lica i rekao mi da ga slijedim.

Slijedio sam ga do podrumskih prostorija, gdje je već bio red ljudi koji su čekali da se popnu na zip line. Da, tu su Sanja i njen Čeh koji vode akciju. „Ne brini“, kaže Davor, sve je pod kontrolom. Gledam ga s nevjericom. Zip line vodi dijagonalno do špilje koju sam posjetio pre neki dan. Vožnja nije strašna, jer je ionako mrak, samo je alarm stvarao paranoju i nelаgodu u zraku. Na dnu su nas dočekali Lovro i Martin, ušli smo u jedan od čamaca u rijeci, s kojim cemo nastaviti put. Dok sam pokušavao pronaći mjesto, čamac se pokrenuo, Davor mi je rekao da pripazim na stalaktite i da sjednem, i tada osjetio sam tupi udarac u glavu koji me srušio na pod.

Rano jutro. Ležim na boku na zelenoj travi i osjećam jaku bol u glavi. Otvaram oči, nebo je nestvarno plavo, a nedaleko od sebe jasno čitam riječi na ploči: Limski kanal. U tom trenutku čujem tihe korake, bojim se iznenađenja i ne okrećem se. Zatim mi veliki mokri jezik nekoliko puta prijeđe naprijed-natrag preko lica. Оkrenem se i gledam u velike boškarinove oči. Znam da je ovo autohtono istarsko govedo pitomo, ali ne usudim se jurišati na sljedeći potez. Opustim se, legnem na leđa i zurim u nebo dok on počinje pasti travu. Čuda su, ipak, moguća.

@ Минатиот ноември во пазинскиот каштел се одржа новото издание на „Фестивалот на фантастична книжевност“, на кој главен настан беше промоцијата на збирката раскази „Приказни за Давор Шишовиќ“. Фестивалот воспоставен во 2002 година како манифестација посветена на книжевното творештво во жанрот на научната фантастика, хоророт и фантазијата, секоја година тематски е различна, а годинава беше посветена на еден од активните учесници на фестивалот и уредник на збирките раскази во претходните години, кој за жал несреќно го загуби животот во октомври 2023 година.

Со Давор се запознав за време на книжевната резиденција во Пазин во 2019 година, и тој го водеше претставувањето на моето творештво пред тамошната јавност. Од неколкуте дружби со него ја видов неговата големина и феноменалното познавање на научната фантастика, фолклорот и гастрономијата на прекрасната Истра. Со тага и неверување ја примив веста за неговото заминување, и затоа без размислување се пријавив на книжевниот конкурс, иако никогаш не сум напишал расказ во наведените жанрови.

Уредникот на збирката и носител на проектот, г-нот Мирко Грдиниќ, на промоцијата истакна дека било тешко да се направи оваа книга во спомен на неговиот пријател, но на крајот му било драго што е избрана оваа форма, пишаниот збор, кој Давор, како долгогодишен новинар и културен работник, највеќе го сакал и практикувал.

На конкурсот се пријавиле многу жанровски приказни, а на крајот беа избрани 18 на број, меѓу кои и мојата. Останатите автори застапени во збирката се Горан Скробоња („Казабланка“), Аднадин Јашаревиќ („Сезнадар“), Зоран Крушвар („Господар на облаците“), Едо Барола („Духот на Истра“), Бојана Екселенски („Сувенир од Пазин“), Ото Олтвањи („Море во нивните очи“), Даниела Богдановиќ („Шишканомикон“), Тамара Лујак („Договор“), Тихомир Јовановиќ (Убиство во куќата за писатели“), Желимир Периш („Шиш контра ниш“), Зоран Влаховиќ („Пред заминување“), Татјана Миливојчевиќ („Фотографија“), Ненад Којчиќ („Немртвиот пазински див“), Марко Фанчовиќ („Квиз“), Крунослав Микулан („Пазински давории“), Елис Коновиќ („Од уво“) и Вања Спирина („Поинаков човек“). Илустрацијата на корицата ја потпишува Марио Росанда Рос, која, всушност, е и насловна фотографија на овој пост.