Zurim u karstnu jamu ispod mene i pijem domaće, Istarsko pivo. Ovaj balkon je idealno pozicioniran, ni na nebu ni na zemlji, i moram paziti da ne prekoračim granicu. Završavam drugu i posljednju limenku dragocene tijecnosti. Oblaci najavljuju olujno poslijepodne, ali to ne znaci da zip-line preko jame treba da stane. Na nekoliko koraka od Hiže od besida je platforma na koju pristiže nova grupa avanturista. Prepoznajem različite europske jezike. U prvim danima spisateljskog boravka bilo je čudno čuti tu buku, miks straha i oduševljenja, ali ubrzo sam shvatio da je u ovoj osami lijepo imati nekog nedaleko od sebe. Dižem ruku Martinu u znaku pozdrava, on mi uzvraća velikim osmijehom i pita kako je danas Makedonac. Kažem „Tutto bene” u duhu istarskog internacionalizma, i sve se nastavlja neopterećenim tokom popodnevne sijeste.